Pred zadatkom ulaska u Europsku Uniju naše je zakonodavstvo donijelo krajem 2003. i Zakon o pravu na pristup informacijama

Zakon je donesen po hitnom postupku, pa je prošao bez javne rasprave. Građani ni danas ne znaju kako imaju pravo zahtijevati informacije, ustručavaju se pitati, a neki radi toga još nose kuvertu u džepu.

Zakon je donesen sa svrhom da spriječi nezakonito plaćanje informacija koje bi po prirodi stvari trebale biti besplatne. Ljudi koji raspolažu informacijama još uvijek imaju moć.

Slobodan protok informacija trebao bi biti temelj suvremenog informacijskog društva kakvom teži i Hrvatska. O tome koliko smo se približili tom idealu razgovarali smo s Viktorom Gotovcem, asistentom na Katedri za radno i socijalno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, koji je u suradnji s pravnim stručnjacima Josipom Kregarom i Đorđem Gardaševićem izradio prijedlog tog zakona.

Koja je osnovna svrha Zakona o pravu na pristup informacijama?

Takav zakon obilježje je svih demokratskih sustava koji počivaju na vladavini ljudskih prava: država postoji radi građana, a ne oni radi nje. Stoga javnosti trebaju biti dostupni svi podaci, naravno, osim onih koji su tajni ili osobni. Građani u državni proračun uplaćuju poreze i davanja iz kojih se financira prikupljanje i obrada podataka kojima raspolaže javna vlast. No, zakon je donesen i radi ekonomske racionalnosti u upravljanju državom, jer je obilježje svake moderne države - transparentna javna uprava.

Koliko je naša javna uprava od donošenja zakona postala transparentnija?

U svim državama u kojima je zakon donesen, informacije se dobivaju brže, lakše i jeftinije. Zakon je siguran i jasan pomak u smjeru poboljšanja transparentnosti i učinkovitosti tijela javne vlasti.

Kakve sve informacije možemo zatražiti?

Sve. Od sofisticiranih informacija koje zanimaju samo uski krug građana, primjerice, od kakvih je materijala sagrađen neki most, do informacija od svakodnevnog značaja - kada će neka ulica dobiti struju, vodu i slično.

Koje se informacije ne mogu dobiti?

Zakon počiva na načelu da su sve informacije javne, osim onih koje su izrijekom isključene, jer su osoban podatak ili su proglašene tajnom.

Ovaj zakon ne može funkcionirati ako su Zakon o tajnosti podataka i Zakon o zaštiti osobnih podataka loši ili neodgovarajući. Zakon o tajnosti podataka donesen je 1996. i omogućio je da tajnom bude proglašeno i ono što možda ne bi smjelo biti tajna. Tako je gradnja javne garaže u Dubrovniku, pod velom tajne, vjerojatno očit primjer. Koalicija nevladinih udruga "Javnost ima pravo znati", koja je potaknula rad na prijedlogu zakona, nije mogla mijenjati Zakon o tajnosti podataka. Zato smo u Zakon o pravu na pristup informacijama pokušali unijeti načelo razmjernosti, tzv. test javnog interesa.

Što znači načelo razmjernosti?

Ako se nešto i proglasi tajnim, ne znači da je time apsolutno isključeno pravo javnosti na pristup toj informaciji. Treba "mjeriti" interes javnosti za određenim podatkom i staviti ga u međuodnos s onim drugim interesom prema kojem se podatak isključuje od objave. Ovo načelo, nažalost, nije ušlo u naš zakon.

Za vrijeme kampanje za predsjedničke izbore od Pravnog fakulteta u Zagrebu zatražen je ispis ocjena i trajanje studija tadašnjeg predsjedničkog kandidata Stipe Mesića. Na fakultetu je odgovoreno kako je to osoban podatak, te ga ne mogu dati. Slično je bilo u Njemačkoj kad su građani zahtijevali informaciju o kancelarovoj studentskoj karijeri. Spor je završio na Ustavnom sudu koji je odlučio da taj podatak jest osoban, ali ga ipak treba objaviti radi ogromnog interesa javnosti.

Koliko službenici javne uprave primjenjuju zakon?

Nažalost, nije organizirana sustavna edukacija za službenike koji trebaju provoditi ovaj zakon. Zato smo u okviru koalicije "Javnost ima pravo znati" organizirali edukaciju za lokalne službenike u 21 županijskom centru. Javnost smo educirali tv-spotovima i plakatima. No, sve to nije dovoljno.

Građanima se često daje nepotpuna informacija, zar ne?

Onaj tko pita najčešće ne zna ništa, ili vrlo malo. Njegovo je pitanje ograničenog dosega. Zato smo u našem prijedlogu zakona ustrajali da pružene informacije budu točne, potpune, pravodobne i opširne. No, ni to nije prihvaćeno, kao ni načelo razmjernosti.

Građani na svoj upit rijetko dobiju potpune informacije. U načelu zatražene bi se informacije trebalo staviti u širi kontekst, jer se događa da se osobe i po nekoliko puta vraćaju na isti šalter, iako je sve moglo biti riješeno prvim posjetom. To je neracionalno raspolaganje ljudskim potencijalom javne vlasti.

Koje se informacije najčešće žele prikriti?

U početku primjene ovoga zakona neka su se tijela s javnim ovlastima, poput sudova i državnih odvjetništva, držala da nisu obvezna pružati informacije. Najčešće su se pravdali tajnošću podataka, dok neki nisu bili dovoljno informirani o Zakonu o pravu na pristup informacijama. Namjeravajući uskratiti informacije, govorili su kako zakon nije dobar, te se izgovarali da bi objavljivanje dovelo do financijskog gubitka. Pojedinci su čak govorili da će ljudi biti konsternirani količinom informacija i zato im se informacije trebaju uskratiti. Tako je moglo biti u totalitarizmu, ali ne i u suvremenoj demokraciji.

Javnost treba ustrajati da se sve dostupne informacije moraju i mogu dobiti. U protivnom, stvar se može riješiti i pravnim putem, upravnim postupkom i sporom. Moguće je izvijestiti čelnika nekoga tijela da je njegov službenik uskratio informaciju. Protiv službenika se tada može pokrenuti disciplinski postupak. Financijska i disciplinska odgovornost prijeti i osobama koje bi odabranima protuzakonito "prodavale" informacije.

Kazne koje propisuje Zakon o pravu na pristup informacijama ne odnose se na sva tijela s javnim ovlastima?

U zakon nažalost nisu uvrštene odredbe o kažnjavanju svih tijela s javnim ovlastima, nego se kaznom prijeti samo pravnim osobama s javnim ovlastima. Tako se naprimjer zbog uskrate informacije može kazniti Pravni fakultet, ali ne i neko upravno tijelo na lokalnoj razini.

I primatelj može zloupotrijebiti informaciju. Kako to spriječiti?

Primatelj ne smije zlorabiti informaciju koju je dobio. Odgovornost primatelja je da informaciju koristi i prenosi u točnom i potpunom obliku.

Koliko je MUP učinio svoje baze podataka dostupnijima?

U MUP-u možemo saznati koliko negativnih bodova imamo, što se sve vodi protiv nas i sl. No, tamo, kao i u MORH-u, postoje mnoge informacije koje ne možemo saznati, jer su klasificirane kao tajne. To bi, primjerice, bili slučajevi tajnog nadzora i slično.

Možete li navesti neku zemlju koja ima transparentnu javnu upravu?

Pozitivan primjer su bivše tranzicijske zemlje koje su pristupile Europskoj uniji. Slovačka je imala loša iskustva oko uskrate podataka povodom prodaje telefonskog operatera, a slično se, u početku primjene, dogodilo i u Češkoj. U Bosni, koja je u nezavidnijoj financijskoj situaciji od nas, u općini Sarajevo Centar djeluje centar informiranja koji zadovoljava sve ISO standarde. Taj centar kvalitetno, žurno i transparentno omogućava građanima pristup informacijama.