U dobra stara vremena fotoaparate smo jednostavno nazivali fotoaparatima, jer u blaženom neznanju nismo shvaćali da su "analogni". Tada bi čovjek kupio film, ispucao ga, izradio povećanja, spremio fotografije u album, a filmove u papirnate vrećice. Vrećice su bile izrađene iz posebno rafiniranog papira, iz kojeg su odstranjene kemikalije koje bi mogle naškoditi emulziji. Ako su film i fotografije bili dobro fiksirani i oprani, mogli su trajati dovoljno dugo da ih naslijede unuci i praunuci. To je bilo moguće zahvaljujući svojstvu srebrnog nitrata, koji, osvijetljen, izlučuje crno halogeno srebro. Razvijač bi dovršio i pojačao proces, a fiksir bi sliku učinio trajnom, odstranjujući višak srebra, da bi emulzija postala neosjetljiva.

Futurolozi previđaju da ćemo uskoro, radi porasta stanovništva, ratovati za vodu. Pitku vodu već kupujemo u bocama. Filmove i fotografije treba prati pola sata u tekućoj vodi, što bi se moglo smatrati neuviđavnom rasipnošću. Pretpostavljam da ni zalihe srebra neće vječno trajati. Od fotografa se očekuje da istrošen fiksir predaju na reciklažu, kako bi se spasilo neiskorišteno srebro. Stara tehnologija neminovno je osuđena na propast.

Danas svjedočimo pohodu nove generacije fotoaparata, koje nazivamo digitalnima. Umjesto srebrne emulzije, svjetlost koju odražavaju predmeti bilježe čipovi. Snimke se pohranjuju na male kartice. Neuspjele radove možemo odmah brisati i na njihovo mjesto snimiti nove. Kada se kartica napuni, prebacujemo snimke na računala, pa ih zapržimo na CD. Bakama i djedovima pokazujemo unuke na ekranu računala, a zatim fotografije ispišemo na pisaču, da ih ponesu sa sobom. Rodbini na drugom kontinentu šaljemo ih kao e-mail attachment. Nema više prljanja ruku kemikalijama, višesatnog boravka u tamnoj komori, trošenja vode. Divota!

No, nije sve baš tako idealno. Nedavno smo saznali da prženi CD traje od dvije do pet godina. Preporučuju nam da za čuvanje vrijednih podataka koristimo magnetne trake, koje traju duže, 30, možda 50 godina. Nitko ne spominje cijene tračnih uređaja. Kvalitetna traka za backup košta stotinjak dolara. Magnetni mediji osjetljivi su na elektromagnetska zračenja, trake treba redovito premotavati, a pojava šuma je neizbježna. Hoće li uređaji neke buduće generacije moći čitati podatke s današnjih traka?

Prije nekoliko dana u Modernoj galeriji uživao sam promatrajući fotografije starog Zagreba majstora Toše Dabca. Nisam se mogao uzdržati od pitanja: Da li bi ih danas gledao da je Tošo snimao digitalnim aparatom?

Previše pitanja odjednom. Pa kako ćemo, zaboga, sačuvati zapis naše sadašnjosti za potomstvo? Ne čini li vam se da su nas navukli na novu tehnologiju, a da nam nisu objasnili njezina ograničenja?

Kolegica mi objašnjava kako digitalne fotografije presnimava na stolno računalo, pa još jednom na notebook. Zatim zaprži kopije na CD. Namjerava CD-ove kopirati svake dvije godine. Nada se da će na taj način sačuvati snimke za trajanja svog životnog vijeka, a nakon toga ionako neće nikoga više zanimati.

Ona je, naravno, sistem inženjerka, razumije da su digitalni podaci osjetljivi, da treba ulagati napor, vrijeme i sredstva u njihovo očuvanje. No razumiju li to obični ljudi?

Tvrdi disk ima vijek trajanja. Čuli ste za zlokobnu kraticu MTBF (Mean Time Between Failure)? Disk se vrti određen broj sati, nakon toga se kvari. Čak i ako ga stavite na policu, da ga poštedite habanja, pitanje je hoće li biti upotrebljiv nakon nekoliko godina. Kažu da se metalne ploče na kojima je magnetni zapis s vremenom počnu savijati. U međuvremenu će se promijeniti tehnologija, kontroleri, kablovi, konektori... Diskovi će neizbježno postati zastarjeli, neupotrebljivi.

U stručnom časopisu za fotografiju pročitao sam da dijapozitiv, zatvoren u nepropusnu kutiju, spremljen na hladno, nakon 1000 godina izgubi oko 5% emulzije. Mogu li digitalizirani podaci doživjeti tako duboku starost?

Suočeni smo s problemom kako uz pomoć današnje tehnologije sačuvati digitalne podatke na duži rok? Hoćemo li tu uslugu plaćati tvrtkama specijaliziranim za pohranu podataka? Hoće li nam Bill Gates ili Google nuditi, uz godišnju naknadu, iznajmljivanje diskovnog prostora? Hoće li podatke čuvati u prostorijama koje su obložene olovom, ukopane u planinu? Koliki će biti TCO (Total Cost of Ownership) čuvanja naših uspomena?

Nemam odgovora na ta zbunjujuća pitanja. Nadam se samo da niste, ako cijenite sebe i svoje uspomene, bacili svoje stare, analogne fotoaparate.

No možda rješenje treba potražiti u drugom smjeru, u promjeni svjetonazora. Možda se treba pomiriti s činjenicom da smo, u prenaseljenom svijetu, kao pojedinci nevažni, a naše uspomene beznačajne? Možemo neko vrijeme ulagati napore da im produžimo vijek trajanja, plaćajući neprestano za njihovo održavanje, ali na kraju će to postati previše naporno, preskupo, neisplativo, neodrživo.

A nekad je bilo dovoljno spremiti negative u šuštave vrećice od finog papira.