Jutros nisam mogla otvoriti pretinac elektroničke pošte jer ga je zakrčio spam s novostima o raznim dijetetskim proizvodima, ponudom povoljnih plastičnih operacija, zamolbom za pomoć osobama stradalima u uraganu Katrin i sl.

No, ni dobri stari poštanski sandučić u prizemlju zgrade nije bio pošteđen spama. Razni trgovački centri, pizzerije, škole stranih jezika, auto-škole redovito ga pune svojim reklamama. Iako se prema Zakonu o zaštiti potrošača reklame ne bi smjele ubacivati u poštanske sandučiće, već ostavljati u nekom zajedničkom sandučiću ili na nekom drugom mjestu koje bi se odredilo isključivo za tu svrhu, to još uvijek nije slučaj.

Prije dvije godine dobili smo novi Zakon o telekomunikacijama, koji po prvi put uređuje problematiku neželjenih priopćenja (eng. unsolicited communications), ali ni time se nismo odmaknuli od početka.

Ovaj zakon, usklađen s propisima Europske unije, samo se u dva članka dotiče spama. Naime, u članku 111. definira se što se smatra spamom ili neželjenim telekomunikacijskim priopćenjima, uvjete pod kojima se i na koji način takva priopćenja mogu slati, dok članak 116. donosi sankcije za prekršitelje.

Zakon je nedorečen i prepun općenitih formulacija. Ni u jednom članku nije objašnjeno što može poduzeti sistemac kad otkrije otkuda dolazi spam, kome to može prijaviti i što će se nakon toga dogoditi!

Jednako tako, zakon ne pojašnjava kakve su zakonske posljedice za sistemca i njegovu ustanovu ako spam dolazi s računala koje on administrira?

U Zakonu stoji da je dopuštena upotreba pozivnih sustava s i bez ljudskog posredovanja, telefaks uređaja ili elektroničke pošte u svrhu izravne promidžbe samo uz prethodnu privolu korisnika usluga.

Pravna osoba koja se primjerice bavi trgovinom može elektroničke adrese dobivene od svojih potrošača koristiti samo za izravnu promidžbu svojih proizvoda i usluga, ali samo ako je o tome prethodno obavijestila potrošače.

Potrošačima se mora ostaviti mogućnost besplatnog i jednostavnog prigovora na bilo kakvu uporabu podataka o njihovim elektroničkim adresama u bilo koje druge svrhe.

Zakon zabranjuje pošiljateljima da šalju priopćenja elektroničkom poštom u kojima pogrešno prikazuju ili prikrivaju svoj identitet. Koliko je to učestalo od Agencije za telekomunikacije nismo uspjeli saznati.

Zabranjeno je i slanje priopćenja u kojima se ne navodi ispravna elektronička adresa na koju primatelj bez naknade može poslati zahtjev da se obustavi slanje takvih priopćenja.

Zakonom o telekomunikacijama predviđene su prekršajne kazne za pravnu osobu u iznosu od 20 do 500 tisuća kuna, dok se odgovorna fizička osoba može kazniti s 10 do 50 tisuća kuna.

Ipak, ovaj zakon odnosi se samo na komunikaciju između fizičkih i pravnih osoba unutar RH i ne proteže se na elektroničke poruke koje stižu s područja izvan granica Lijepe naše.

Koliko smo uspjeli saznati od mjerodavnih do sada nije osuđen niti jedan hrvatski spamer. Također, nije poznato ni da li je netko izvana tužio nekog domaćeg spamera i kako se postupa u takvim slučajevima.

U svjetskoj sudskoj praksi poznat je slučaj Amerikanca Jeremy Jaynesa iz Sjeverne Karoline koji je u travnju ove godine osuđen na devet godina zatvora. On je u deset godina poslao više od 50 tisuća neželjenih poruka elektroničke pošte.