O tome kako su zaštićena autorska prava razgovarali smo s ravnateljem stručne službe Hrvatskog društva skladatelja "Zaštite autorskih malih prava" (ZAMP), pravnikom Tomislavom Radočajem. Prije dolaska u ZAMP, Tomislav Radočaj radio je kao sudac zagrebačkog Trgovačkog suda, gdje je dvanaest godina vodio sporove iz oblasti intelektualnog vlasništva, u koje spada i autorsko pravo.

Koja je djelatnost Zaštite autorskih malih prava?

ZAMP, kao udruga za kolektivno ostvarivanje autorskih prava, bavi se zaštitom prava domaćih i stranih autora glazbe, te pravima književnih stvaralaca u pogledu javne izvedbe njihovih djela na radiju i televiziji. Po ugovoru se bavimo i pravima izvođača i proizvođača fonograma, a ostvarujemo i prava stvaralaca audio-vizualnih djela koja se pojavljuju u reemitiranim programima.

Svojim članovima pružamo administrativnu i stručnu pravnu pomoć koja obuhvaća prikupljanje, upravljanje i raspodjelu naknada dobivenih korištenjem djela onih autora koji su članovi udruge. Financiramo se tako da zadržavamo 17 posto od naknade. Dio tih sredstava ulažemo u bienale Hrvatskog društva skladatelja, njihovu duhovnu scenu, stipendije nadarenih glazbenika i dr.

Koja se autorska prava najčešće krše?

Najviše se krši ono što je najdostupnije, a to su prava glazbenih stvaralaca. Na drugom mjestu su prava fotografa.

Koja se vrsta glazbe najviše "prži"?

Komercijalna, popularna glazba. Najmanje se kopira klasična glazba.

Da li kršimo zakon ako u svom automobilu slušamo CD koji smo iskopirali?

Morate dokazati da imate izvorni nosač zvuka. Ne kršite zakon ako CD iskopirate s originala za svoju osobnu upotrebu. Kršenjem zakona smatra se snimanje CD-a koji se poklanja ili prodaje, jer se tako ostvaruje korist. Ako iskopirate legalno kupljeni CD i darujete ga, to se smatra nedopuštenim, jer se ostvaruje neizravnu korist.

Ono što je fizički dostupno, nije i zakonski slobodno. Ne biste, na primjer, automobilu parkiranom na javnom prostoru skinuli gume. Glazba je nečije vlasništvo i ne može se presnimavati samo zato što je to lako izvesti i jer je dostupna na CD-u, Internetu, ili se emitira na radiju, ili u TV programu. U tom smislu ne razlikuje se objavljivanje na Internetu od emitiranja u eter.

Što je primjerice s javnim prostorima, poput kafića, koji puštaju glazbu s MP3 reproduktora ili s presnimljenih cd-a?

MP3 je samo jedan digitalni format zapisa, ali to ne mijenja situaciju. I oni moraju dokazati da su glazbu iskopirali s originalnog CD-a. U protivnom, čine kazneno djelo s osnove javnog priopćavanja, jer nezakonito reproduciraju djela za koja nisu dobili odobrenje autora. (osim toga, izvedba glazbe u lokalima nije dio licence za osobno i kućno izvođenje prilikom kupnje medija, nego se to područje posebno regulira i podliježe dopunskoj naplati tih prava - op. ur.)

Oglasnici su puni reklama pirata koji nude jeftinu glazbu.

Ministarstvo unutarnjih poslova u okviru svojih akcija otkriva takve slučajeve. Oni se ne bave pojedinačnim slučajevima, niti dnevno prate sve oglase preko kojih se nezakonito umnažaju razni glazbeni sadržaji. Kupnja glazbe putem oglasnika u suštini je jednaka kupnji polovnog automobila. Ne znate da li je taj auto ukraden, pa ćete prije kupovine provjeriti njegovo porijeklo. I kupci glazbe putem oglasnika trebali bi provjeriti da li se nude rabljeni originali ili nelegalne kopije.

Kakva je odgovornost onoga tko objavljuje zaštićena djela na Internetu, a kakva korisnika koji ih presnimavaju?

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo pri UN-u (World Intellectual Property Organization, WIPO), čija je zadaća osiguranje moralnih i imovinskih prava autora, međunarodnim Ugovorima o Internetu iz 1996. godine utvrdila je standard za zakonske propise o zaštiti autorskog djela u digitalnom okružju. Svaka institucija trebala bi koristiti tehničke mjere za sprečavanje downloada djela za koje nisu osigurana autorska prava.

Na Internetu čak postoje stranice na kojima se može provjeriti da li je neki film, glazba ili bilo pisani materijal zaštićen ili ne. Što se tiče korisnika, njih treba od najranije dobi obrazovati o autorskim pravima i zakonski propisanim kaznama za one koje krše autorska prava.

Kolike su te zakonske kazne?
Za fizičke osobe kreću se od dvije do deset tisuća kuna.

Da li bi svaka web stranica trebala sadržavati upozorenje o autorskim pravima objavljenih sadržaja?
To bi trebala imati svaka web stranica. Krajnji korisnici moraju biti upoznati sa statusom stranica koju posjećuju. Kako bi u protivnom znali što smiju, a što ne smiju uzimati s njih?