Putuje li se Vladinim zrakoplovom u privatne svrhe? Grade li se javne garaže i športska igrališta pod krinkom poslovne tajne kako građani ne bi doznali koliko to opterećuje proračun, kao što je pokazao nedavni slučaj u Dubrovniku? To su samo neka od brojnih pitanja koja pobuđuju prirodnu radoznalost javnosti, a tijela javne vlasti trebala bi ih podastrijeti javnosti, ako već ne na svoju inicijativu, a onda obvezno na upit javnosti. No, mnogo puta to ne samo da nije slučaj, nego bi mnogi rekli da nije ni praksa. Upravo je zato Hrvatski sabor u listopadu 2003. donio Zakon o pravu na pristup informacijama, koji bi rad javnih tijela trebao učiniti otvorenijim i transparentnijim javnosti.

Ubrzo poslije donošenja taj su zakon mnogi kritizirali. Na primjer, prema njemu, tijela s javnim ovlastima dužna su svim fizičkim i pravnim osobama pružiti točnu, ali ne i opširnu informaciju stavljenu u širi kontekst. Primjerice, da dolazite na šalter i upitate službenicu je li neko zemljište građevinsko ili nije, njena je dužnost odgovoriti s da ili ne, iako joj može biti poznato da se upravo pored zemljišta gdje namjeravate graditi planira deponij smeća. Kada bi doznali širi kontekst mnogi bi donijeli drukčije odluke i ne bi upadali u klopke bezizgledne investicije.

Ovo, o "širem kontekstu", samo je jedan od primjera nedorečenosti zakonskih odredbi na koje je upozoravala i koalicija dvadesetak nevladinih udruga okupljena pod sloganom "javnost ima pravo znati". Upravo ta koalicija ustrajala je da se spomenuti zakon donese, a takav u jugoistočnoj Europi danas nemaju još samo Srbija i Crna Gora.

Prema važećem zakonu pravo traženja i dobivanja informacije ima svaka fizička i pravna osoba, a tijela javne vlasti (državna tijela, jedinice lokalne i područne samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima) dužna su onome tko traži omogućiti i osigurati pristup informaciji.

Iznimke su informacije proglašene državnom, vojnom, službenom, profesionalnom ili poslovnom tajnom, ili je to pak osobni podatak zaštićen zakonom. Informacija se može uskratiti i ako postoji osnovana sumnja o tome da bi njeno objavljivanje naškodilo sprječavanju ili otkrivanje kaznenih djela, onemogućilo učinkovito i nepristrano vođenje sudskog postupka, izazvalo ozbiljnu štetu, ili opasnost po život, sigurnost i zdravlje ljudi, otežavalo provođenje gospodarske ili monetarne politike, te ugrozilo pravo intelektualnog vlasništva.

Podnositelj zahtjeva nije dužan obrazložiti zašto traži informacije. Tijela s javnim ovlastima dužna su informaciju tražitelju pružiti u roku od 15 dana. Ako ne raspolaže informacijom, onaj od koga se informacija traži mora u roku od 8 dana ustupiti taj zahtjev drugom nadležnom tijelu i o tome obavijestiti onoga tko informaciju traži. Tako se htjelo spriječiti da činovnici podnositelje zahtjeva šeću od šaltera do šaltera u uzaludnoj potrazi.

Ako se zahtjev odbaci, podnositelj se ima pravo žaliti čelniku nadležnoga tijela u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja o uskraćenoj informaciji. O takvoj žalbi u roku od 15 dana mora odlučiti drugostupanjsko tijelo, a protiv njegove odbijenice moguće je pokrenuti upravni spor.

Neovisno o pojedinačnim zahtjevima, tijela javne vlasti dužna su o svom radu, aktivnostima, troškovima rada i izvorima financiranja obavještavati u službenim glasilima ili na svom webu.

Pravne osobe s javnim ovlastima koje ograniče pojedincima ili tvrtkama pristup informacijama kaznit će se novčanim kaznama od 20.000 do 100.000 kuna. Temeljni nedostatak ove odredbe je u tome što ne obuhvaća sva tijela s javnim ovlastima, nego je ograničena samo na pravne osobe s javnim ovlastima. Takvom odredbom izostavljena su državna tijela i jedinice lokalne i područne samouprave.