Dugi niz godina je Intel proizvodio pouzdanije, hladnije i jednom riječju najbolje procesore, kako za prijenosnike, tako i za poslužitelje i radne stanice. Tek poneki su se odlučivali kupiti AMD-ove Durone i Athlone koji su se uglavnom prilično grijali, ali i drobili i lomili pri mijenjanju hladnjaka (primjerice Termaltakeove Orb serije) zbog lošijeg postupka izrade i manjka prikladne metalne oplate - koja je danas standard na svim procesorima. AMD je slovio za jeftinog, ali ne previše kvalitetnog natjecatelja u svim segmentima. U bespoštednoj trci AMD je niz godina bio iza Intel procesora. No u posljednje četiri godine na tržištu se desila interesantna stagnacija u trendu povećanja frekvencije, zbog tehničkih ograničenja proizvodnog procesa, koja je problem kako za Intel tako i za AMD. Usporenu trku u gigahercima prati, nažalost, i povećanje toplinske disipacije - pa današnji Intelovi Extreme Edition Pentium 4 procesori disipiraju užasnih 130W na radnoj temperaturi od minimalnih 60C, a da ne spominjemo da iz napajanja vuku maksimalnih 125A istosmjerne struje. Nažalost, Intelovi dizajneri to rješavaju upotrebom sve većih hladnjaka uz procesore i pričama o visokim radnim temperaturama kao sasvim prihvatljivima.

AMD-ovi su procesori od 2004. godine hladniji i efikasniji, postižu bolje performanse uz manju radnu frekvenciju i niže temperature. Konkretno, Athlon 64 3800+ (stvarne frekvencije 2.4GHz) troši 91W u praznom hodu, a 172W u maksimalnom opterećenju - dok njemu odgovarajući Pentium 4 560 (stvarne frekvencije 3.4GHz) troši 155W u praznom hodu te 258W u maksimalnom opterećenju! Jedina prednost za Intel su specifične aplikacije optimizirane upravo za Intelove procesore (primjerice Lightwave 3D, 3D Studio Max i sl.) i njihovu HyperThreading tehnologiju.

No čini se da je trenutna magična barijera od 4GHz nepremostiva za oba natjecatelja, pa se utrka s radne frekvencije prebacila na proizvodnju dvojezgrenih procesora. Intel i ovdje zaostaje zbog kašnjenja koje unosi vanjski memorijski kontroler - kojeg je AMD jednostavno integrirao u procesor i tako dobio ubrzanje. Upravo je pristup memoriji usko grlo današnje arhitekture računala, tako da AMD znatno vodi u svim testovima dvojezgrenih procesora, dok se Intelovi pregrijavaju i još k tome rade sporije.

Da bi cijela priča bila još interesantnija, Intel uvodi konfuziju u imenovanje svojih modela procesora - uz brojna registrirana imena za svoje procesore i tehnologije, procesori se proizvode još i u velikom broju podvrsta. Time je neupućenom korisniku onemogućen smislen izbor; primjerice Pentium M se nudi u 75 različitih pakiranja! Glavne obitelji su 300 (Celeroni), 500 (standardni Pentiumi)  te serije 600/700/800 (najbrži procesori). No, to još nije sve – u igri su još i sljedeći nazivi procesora: Celeron M, Pentium M, Celeron D, Pentium 4, Pentium D i Pentium EE. Jasno je, na primjer, da je Pentium 4 570 brži od Pentiuma 4 530 jer veći broj unutar serije definira veću frekvenciju (i cijenu). No nije sve tako jednostavno: oznaka J definira procesore koji imaju eXecute Disable zaštitu od preteka memorije, dok 1 na kraju oznake definira procesore sa 64bitnim EM64T ekstenzijama, a broj 2 na kraju pak neke posebne tehnologije procesora, primjerice virtualizaciju (Virtualization Technology odnosno VT). I sve bi to bilo krasno, kad bi takva imenička shema bila konzistentna - međutim ona se razlikuje za Xeon procesore, najnovije EE procesore, procesore iz porodice 900 itd. od kojih svaki ima svoje varijacije u imenovanju! Uz to, sve se ove porodice još granaju u barem 4 smjera u ovisnosti o potrošnji: U (Ultra Low Voltage procesori termalne disipacije manje od 14W), L (15-24W), T (25-49W) i E (50 i više W termalne disipacije). Međutim, najnoviji Yonah i Sossaman procesori uopće ne nose nikakvu temperaturnu oznaku! Očigledno je da takva konfuzija ne pomaže baš nikome.

Vladavina Intela za sada se održala samo na području prijenosnika, gdje se Pentium M (Dothan i Banias procesori) do nedavno suvereno držao na prijestolju. Ali AMD ima prilično jakog natjecatelja - novu seriju Turion procesora, koji su prilično hladni (25-35W naspram 20W tipične disipacije kod Intel procesora), jeftini i performansama relativno blizu Pentium M obitelji. Zato se pojavljuje sve više HP-ovih i Asusovih prijenosnika zasnovanih na AMD procesorima.

Da bismo još malo začinili cijelu priču, spomenimo da je AMD nedavno pokrenuo sudsku parnicu protiv Intela, pružajući dokaze o Intelovom monopolističkom utjecaju na druge kompanije (Dell, Sony, Gateway, Fujitsu) i forsiranju upotrebe vlastitih proizvoda na način koji je na rubu legalnosti. Na primjer, Intelov kompilator ne proizvodi isti kod za AMD-ove i Intel-ove procesore. Optimizacija koda za AMD-ove procesore nije dobro napravljena, pa je i izvršni kod nepotrebno spor.

Na kraju, što je za najbolje krajnjeg korisnika? Trenutno su Intelovi procesori ostali neporaženi jedino na tržištu prijenosnika. Vrijeme će pokazati kolika je prednost nove Intelove Sonoma Centrino 2 platforme naspram AMD-ove obitelji Turion. U svim drugim segmentima AMD je jeftiniji i brži.