Američko udruženje diskografa (RIAA) krenulo je početkom ove godine u novi napad na razmjenjivače glazbenih datoteka. Podigli su 532 tužbe protiv osumnjičenih za kršenje autorskih prava, osoba koje su putem Interneta skidale i razmjenjivale piratske sadržaje.

Dio je to RIAA-inog obećanja da neće posustati u ratu protiv kršitelja autorskih prava. Ovaj je potez zapravo odgovor na prošlogodišnju presudu Prizivnog suda u Washingtonu kada je RIAA pod okriljem Milenijskog zakona o autorskim pravima, pokušala natjerati Internet providere da objave identitet svojih korisnika, navodnih razmjenjivača glazbenih datoteka, ali bez prethodnog upozorenja. Prizivni sud odlučno je odbio ovakvo tumačenje zakona i njihovu inicijativu istaknuvši kako su ovim postupkom prekoračili svoje ovlasti.

No, RIAA nije posustajala. Njihovi odvjetnici pokrenuli su tzv. John Doe tužbe (nepoznati počinitelj) u kojima se navodi IP adresa računala s kojeg se razmjenjuju glazbeni sadržaji. Naravno, bez dokaza koji bi vezali određenog korisnika za to računalo.

Neki smatraju kako je ovakav potez unaprijed osuđen na propast. Prije svega, posve je izvjesno da će RIAA dobiti slabu podršku od Internet providera, već ljutih zbog prijašnje taktike koja je prestrašila njihove pretplatnike i rezultirala tužbama protiv nevinih ljudi.

No, važnije od toga jest činjenica da će ovakvi potezi diskografske industrije potaknuti tehnološku lukavštinu koja će otežati proganjanje ilegalnih razmjenjivača datoteka u budućnosti.

Korisnici Interneta su već počeli kriptirati glazbene datoteke što još više ugrožava industriju filma, softvera i svaku drugu branšu koja ima veze s autorskim pravima i prodajom intelektualnog vlasništva.

Pritisak RIAA pogurat će razmjenjivače datoteka da usvajaju sve sofisticiranija sredstva izbjegavanja pravila na što duži rok. Prvo je postojao Napster, sistem centraliziranih servera koji su sudjelovali u razmjeni ilegalnih glazbenih sadržaja. Naredna generacija «ilegalaca» eliminirala je centralizirani sustav i izgradila peer-to-peer (P2P) tehnologiju koja direktno povezuje razmjenjivače datoteka. Kompanije koje su stvorile ovaj softver odmah su oprale ruke od odgovornosti istaknuvši kako su osmislile jedino alat te da ne igraju nikakvu direktnu ulogu u kršenju autorskih prava koja se događaju putem takvih mreža. Njihova je namjera bila da se takve mreže koriste u legalne svrhe poput razmjene računalnih datoteka, osobnih fotografija i ostalih formi neautorskih sadržaja.

Sudovi su do sada bili blagonakloni prema novim tehnologijama, što je natjeralo RIAA i ostale vlasnike autorskih prava da pronađu najslabiju kariku u lancu, a to su individualni korisnici. Sadašnja generacija decentraliziranih mreža razmjenjivača datoteka ima vrlo slabu zaštitu digitalnih potpisa individualnih korisnika. Istraživači koje je angažirala RIAA zbog toga se vrlo lako mogu ulogirati na mrežu, s piratskog site-a skinuti pjesme i zabilježiti IP adresu pojedinačnih razmjenjivača koji nude veliki broj za skidanje, npr. 800 i više pjesama.

Raskrinkavanjem tog tankog vela anonimnosti RIAA je proširila strah među web korisnicima, pa takva atmosfera neminovno vodi do enkripcije datoteka. Svi će neizbježno prijeći na enkriptirane veze, ako ih diskografi nastave tužiti.

Međutim, diskografska industrija imat će tada još više neprilika, jer im odvjetnici neće biti dovoljni. Trebat će im kriptografi i sigurnosni stručnjaci za razbijanje protokola koji se koriste za promet datoteka kako bi uopće odredili dolazili li pjesma sa servisa Blubster, FreeNet-a, BitTorrent-a, ili Earth Station 5 P2P mreže, koja je piratska ili je pak nešto s Neta skinuto bez kršenja autorskih prava.

RIAA će u tom slučaju morati postati nešto poput Nacionalne sigurnosne agencije za razbijanje kodova gdje će se morati uhvatiti u koštac s programerima koji pišu enkripcijski softver za mreže razmjenjivanja datoteka. Za to će joj biti potrebni milijuni dolara i vrhunski talenti.

No, tu je još jedan problem, a to je činjenica da je enkripcija danas postala dostupna svakome. Apple Computer izgradio je sistem (drag and drop) u kojem bilo što pohranjeno u domicilnoj mapi može biti jednostavno zaštićeno s moćnih 128 bitova enkripcije.

Prelazak na enkriptirane P2P mreže omogućit će daljnje nesmetano «trgovanje» ne samo piratskom glazbom, već i programima i filmovima, a pirati će ostati nedodirljivi i tajni.

Ipak, možemo očekivati da će možda Microsoft ili neko sličan njemu u čipove ili jezgru operacijskog sustava računala ugraditi kontrolu autorskih prava, pa će tada enkripcija teško pomoći svim piratima, jer bez ispravnog digitalnog certifikata neće moći slušati svoje MP3-je.

Više možete pročitati na:

http://businessweek.com/technology/content/jan2004/tc20040127_2819_tc047.htm