Veliki Plavi teško priznaje da u nečemu nije prvi.

Na popisu 500 najbržih (http//www.top500.org) superračunala IBM je vlasnik cijeloga popisa superlativnih podataka, no ne i prvoga mjesta, najbržeg instaliranoga računala.

Njihov prototipni stroj Blue Gene/L, koji operira snagom od 11,68 do 16 teraflopsa na vršnom opterećenju, tek je na 4. mjestu. Trenutačno u njemu kucka 8000 procesora PowerPC, ali budući da je sustav dogradiv, IBM najavljuje da će u sljedećem roku u kojemu će Organizacija Top500 (koju održavaju eksperti Jack Dongarra s University of Tennessee, Erich Strohmaier i Horst Simon iz NERSC/Lawrence Berkeley National Laboratory, te Hans Meuer sa Sveučilišta u Mannheimu) izbiti na prvo mjesto jer Blue Gene/L sad ima instaliranu hardversku snagu koja bi morala postići rezultat od 36,01 teraflopsa. To bi bilo za dlaku više od 35,86 teraflopsa koliko postiže japanski Earth Simulator.

Kod skalabilnih sustava, kakvi su klasteri, dodavanje čvorova je - teoretski gledano - lak posao. Međutim, praktično uvijek se u takvim gradnjama pojavljuje plato preko kojega nema napretka koji bi opravdavao ulaganje u hardver, bilo da se radi o zagušenju mreže, problemima s grijanjem ili golim, banalnim građevisko-smještajnim problemima u kojima je ekonomičnije "baciti" cijele blokove klastera temeljene na ranije instaliranom hardveru nižih kapaciteta, ili ga, napokon, izgraditi ponovno od nule. No, to više nije tehničko pitanje, nego je povezano sa stvarnim potrebama za računanjem institucije u kojoj je instaliran i, naravno, materijalnim mogućnostima investitora.

IBM-ova informacija:

http://www-1.ibm.com/press/PressServletForm.wss?MenuChoice=pressreleases&TemplateName=ShowPressReleaseTemplate&SelectString=t1.docunid=7184&TableName=DataheadApplicationClass&SESSIONKEY=any&WindowTitle=Press+Release&STATUS=publish